GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

01.09.2017.

MIMBERA - IDENTITET NAŠ

الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ،  نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا.  مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.
صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده . ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،
رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون.
قال الله تعالى فى كتابه الكريم:
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
إِنَّ سَعْيَكُمْ لَشَتَّىٰ . فَأَمَّا مَنْ أَعْطَىٰ وَاتَّقَىٰ . وَصَدَّقَ بِالْحُسْنَىٰ . فَسَنُيَسِّرُهُ لِلْيُسْرَىٰ ..
صدق الله العظيم

  U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
  Svaka hvala, zahvala i pohvala pripadaju samo Allahu, dželle šanuhu. Salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu, čestite ashabe, kao i na sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.
 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 10. zu-l-hidždže 1438. ili 01. septembar 2017. godine. Ovo je 47. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, , Izaberi ', a današnja je, ,Identitet naš.'
 Draga braćo! Identitet predstavlja skup karakteristika koje neku osobu ili skupinu čine posebnom u smislu različitosti ili pripadnosti u odnosu na druge osobe ili skupine (kulturni i., vjerski i., jezični i., regionalni i., profesionalni i. i dr.)
id (lat.: ono), entitet (srednjovj. lat.), ono što jest, što je posebno u stvarnosti ili u svijesti, što tvori vlastitu, odijeljenu cjelinu; bit, biće, jezgra misli.
 Allah dž.š. u 92. suri El-Lejl, u 4-8. ajetu kaže: ,,Vaš trud je, zaista različit, onome koji udjeljuje i ne griješi, i ono najljepše smatra istinitim, njemu ćemo Džennet pripremiti…''
 Vjera kao sastavni dio čovjekovog života i promišljanja nezaobilazan je faktor u pogledu očuvanja svake individue i društva. Vjerski osjećaj u prožimanju ljudskog bića određuje i njegov životni put, ma gdje on bio i živio. 
  Prvi temelj dini islama je šehadet: ,,Ešhedu en la i la he illellah ve ešhedu enne Muhammed abduhu ve re suluhu”. Kada to izgovori i srcem i dušom to prihvati, čovjek se opredijeli da je musliman i da vjeruje u Boga, priznaje Muhameda, a.s., kao Poslanika i obavezuje se da će slijediti njegov put.
 Prihvatajući i primjenjujući drugi temelj dini islama namaz, njime čuvamo dvije važne komponente svoga identiteta. jedan je da namaz ako ne možemo u džamiji, onda ga obavljanjamo u kući. Obavljanje namaza u džamiji ima svoje prednosti, jer namaz u džamiji učvršćuje i potvrđuje identitet, zato što se obavlja sa više ljudi i u prisustvu imama kao vjerskog autoriteta koji predvodi džemat.
 Treći važan temelj je post, čija svrha nije pusto gladovanje i žeđ, to je svjesno nastojanje da se oblikuje i izgradi stabilna ličnost,  koja može odgovoriti svim izazovima koje donosi život i vrijeme.
 Četvrti temelj je svjesno, svojevoljno, dobrovoljno i od srca i duše ohaljaljeno dijeljenje precizirane količine svog imetka, drugom čovjeku ili izabranoj instituciji, koja u svome programu ima za cilj vjersku edukaciju ljudi i vodi brigu o vjerskim vrijednostima.
 U petom temelju islama dobijamo izgrađenog insana koji izgara od želje i hrli da što prije obavi hadž. Želja za hadžom je vidljiva i čuvstvena manifestacija nakon što su pravilno shvaćena i istinski usvojena četiri stuba islama; šehadet, namaz, post i zekat. Vjernik je u ašku prema Allahu sazrio, pa gori od ljubavi da stane pred Bejtullah, rame uz rame sa svojim bratom po vjeri iz Kine, Afrike ili bilo kojeg drugog dijela ove planete.
 Kada musliman ,ispiše zadaću' i ovlada sa 5 islamskih šarta, on je sazrio da razumije svoj identitet. Tada vjernik shvati da za očuvanje islamskog identiteta nije dovoljno samo dotadašnje iskustvo, već je potrebno uključiti i druga iskustva.
 vjernik uvidi da je od velike važnosti za identitet, vjerska pouka za mlade i odrasle,  vjerske svečanosti poput, završnih ispita polaznika mektepske nastave, mevludskih programa, dova prilikom useljenja u novu kuću i stan, te vjenčanja, akike i niz drugih vidova aktivnosti iz ove oblasti.
Važni svjetionici identiteta su i simboli. Sve institucije, narodi i države imaju svoje znakove. Među simbole bošnjačke tradicije spada: fes, ahmedija; imamska i hadžijska, bajrak, mesdžid, džamija, nišani, tekija, šadrvan, divanhana, kutubhana i mnoga druga obilježja.
 Tu su još i tradicijski simboli; toprak (kućni prag), džamija, munara, ramazan, kurban, bajram, tevhid, mevlud, avlija, mutvak, čardak, ezan-taš, dženaze-taš, hadž-taš, mezarje, musalla, turbe, sinija, ibrik, sokak, budžak,  janbezi, maštrafa, sahan, džezva, kahva, leđen, šamija, sećija, čardak, mus(h)af,  i  još mnogi drugi.
 U simbole i naš identitet spada bajrak, to je zastava zelene boje sa zvijezdom i polumjesecom okrenutim prema gore. On je postao simbol Islamske zajednice i koristi se u dokumentima i na objektima kao zvanična zastava.
 Poseban identitet u Bošanjaka-muslimana je džamija sa munarom, jer pokazuje da je džamija vjerski objekat društvenog značaja, bez koga nema mahale, sela, čaršije, grada i okruga. Musliman bez džamije i munare se ne osjeća potpunim i slobodnim muslimanom.
 Nišani su obilježja koja se postavljaju na mezar umrle osobe, to su znakoviti tragovi muslimanskog postojanja i identiteta na svojoj zemlji. Nišani se izrađuju na različite načine i u stilu gradnje kazuju o osobi i njenom mjestu u društvu, nivou obrazovanja, položaju itd.
 Tekija je također vjerski objekat derviškog odnosno sufijskog reda u čijoj gradnji ima dosta sličnosti sa stilom izgradnje mesdžida.
 Šadrvan je bogatija česma u koju je uvedena voda za putnike-namjernike, često kao dekoracija harema i ukras i pečat džamiji, u početku služila za uzimanje abdesta.
 Divanhana i kutubhana imaju posebnu namjenu. Stilom daju ton vjerskim i obrazovnim objektima a bude baška osjećaje na nekada bogatu i sadržajnu upotrebu i spadaju u orijentalnu baštinu islamske arhitekture građenja.
 Svi ovi simboli sa sobom nose snažnu nit koja povezuje, spaja i učvršćuje vezu sa svojom posebnošću, trajanjem i opstojem. Muslimani ih doživljavaju kao nešto svoje i ljubomorno ih čuvaju. Oni zasigurno pomažu mlađim naraštajima da se prepoznaju i da održe plamen ljubavi prema svojim korijenimai očuvanju identiteta.
 Draga braćo, čuvanje identiteta znači čuvanje vjere u Allaha, izučavanje Kur’ana, slijeđenje sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., gajenje islamskog morala, i pokazivanje islamskog vizuelnog identiteta. Ono što trebamo shvatiti je, da ovaj naš identitet nije zatvor koji nas odvaja od svijeta i drugih. Ovaj naš identitet je naša polazna tačka, koja nam pomaže da se vinemo u život, da budemo aktivni članovi društva, članovi sa rezultatima iza sebe, inovatori, izumitelji, dobri radnici. 
 Čuvanje identiteta znači da budemo budni, trijezni, aktivni, radini, pametni, učeni, inovativni, druželjubivi, džometni, pošteni i da imamo sve pozitive ovoga svijeta. Kad god spominje iman Uzvišeni Allah spominje i djelovanje: ,,Radite, jer svakome je olakšano ono za što je stvoren'', stoji u hadisu. Zato moramo izgrađivati zemlju u kojoj živimo, natjecati se u nauci, ekonomiji, inovaciji i što je jako važno, moramo uspijevati, kao što rade napredni ljudi u svijetu danas.
 Da  bi uspjeli izgraditi ili očuvati svoj identitet, vjera od nas zahtijeva komunikaciju i suživot s drugima. Jako je bitno međusobno upoznavanje sa svojim okruženjem i drugim ljudima, jer Uzvišeni Allah nije stvorio posebnu planetu za muslimane, gdje bi mi živjeli. Uzvišeni je stvorio muslimane na Zemlji, da žive s drugim i drugačijim, gdje je i jednima i drugima garantovao opskrbu i imetak. Bogatiji će biti oni koji više rade, privređuju i proizvode, koji se drže božanskih zakona u kosmosu. Mi trebamo biti primjer i uzor drugima, našim ponašanjem, moralom, našim poštivanjem obećanja i ugovora, našim izgledom i pojavom, našom čistoćom.   
 Život je otvorenost i islam je otvorenost. Musliman je onaj koji vjeruje i čini dobro, to je njegova jedina definicija. Islamski identitet je pečat u srcu i na koži, to je legura one idealne islamske dispozicije i ove realno-djelatne i konkretno-moralne sadašnjosti koju osjeća u srcu i na koži. Musliman mora uvijek dokazivati svoju vjeru, sam sebi mora izgraditi islamski identitet i ljubomorno ga čuvati.
  Dova
 Molim Allaha dž.š., da u Bosni i širom svijeta, očuvamo adete naših predaka, vjeru naših baba i djedova, upornost u nauci naših alima, toplinu besjede naših majki i nana, požtvovanost naših imama i prvaka i  merhamet naših vakifa.
 Molimo Te Uzvišeni, obogati nas ljubavlju do naših džamija i do onih koji nas vode na pravi put. Uzvišeni, učini da džamija budi ponos, džuma namaz radost, a islamska zajednica bude naša halka i uzdanica! Amin! 


ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.
عوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُأ
 [جلوس]
بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين
الخطبة الثانية
 الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.
اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.
ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون.
 صدق الله العظيم

Literatura: Tefsir ibni Kesir, Sahihul Buhari, Preporod.com,Samedin Kadić.


Nijaz Salkić 

GORNJA PUHARSKA
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

odakle nas zijaretite





BROJAČ POSJETA
869957

Powered by Blogger.ba