GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

07.06.2018.

MIRUH RAMAZANA (24)


MUKABELA I RAZUMIJEVANJE POSLUŠANOG 24. džuz
 
Mukabela je učenje (čitanje) po 10 lista ili 20 stranica svakog dana u džamiji. Mukabela se može učiti u tri vremenska perioda, iza sabaha, iza podne ili iza ikindije namaza. Najviše je rasprostranjeno učenje mukabele iza ikindije namaza. Mukabelu uče imami, hafizi i oni koji znaju i umiju pravilno i tačno čitati Allahovu knjigu. 
Počinjemo sa prvom mukabelom dan prije ramazana a završavamo Hatma-dovom uoči Bajrama ili prije klanjanja Bajram namaza. Velika čast je znati pravilno učiti Kur’an a.š,, a velika nagrada čeka one koji dolaze da slušaju i prate učenje mukabele u džamijama.
Zašto nas je malo na mukabelama?
 Da bi mogli sebi odgovoriti nadvirimo se u dušu i srce. Ako su nam u životu prioriteti imetak, bogata sofra, ormari puni odjeće i obuće a mi i pored toga ,nemamo' vremena za abdest, za namaz, te da je jacija u kasne sate a sabah prerano, sa nama nešto u redu nije.
24. džuz
Sura Mu'min (Vjernik) je trideseta sura  po redu. To je prva kur’anska sura, koja počinje sa skraćenicom Ha-mim (poreg ostalih šest: Fussilet, Eš-Šura, Ez-Zuhruf, Ed-Duhan, El-Džasije in El-Ahkaf). Te sure so nazvane i Havamim. Ibni Mesud, r.a., kaže: ,,Sure, koje počinju sa Ha-mim, su ukras Kur’ana.” Ibni Abas, r.a., kaže: ,,Sve ima svoju srž, srž Kur’ana jesu sure, koje počinju sa Ha-mim.”
 Sura Mumin je nazvana zbog kazivanja o vjerniku iz faraonove porodice. Iz kur’anskega kazivanja vidimo, da se je vjernik usprotivio faraonu, kada je taj htio ubiti Musaa a.s.. Rekao mu je: ,,Želite ubiti čovjeka zato što govori: Gospodar moj je Allah; donio vam je jasne dokaze Gospodara vašega.”
 Tekst Kur'ana nam govori o pogrešnom pojednostavljanju i izjednačavanju pojmova: čak je faraon, koji je kur’anski simbol nasilja, na svom dvoru imao vjernika, koji nije dijelio njegovo mišljenje, sjetimo se i njegove žene Asije, koju Kur’an ističe kao primjer prave vjernice.
 U ovoj suri Allah, dž.š., dva puta (21. in 82. ajet) nalaže da se putuje po svijetu, da se uzme pouka o tome kako su završili mnogi narodi kroz historiju.
 Treća sura ovoga džuza je Fussilet. Početak govori o objavi, koja je na arapskom. Božji Poslanik, a.s., je rođen u Meki i govorio je arapski. Pošto je Uzvišeni Allah sve objave objavio na jezicima njegovih poslanika, i Kur’an je objavljen na arapskom jeziku.
 Prijevod kur’anskih ajeta u druge jezike nije originalni Božji govor, već njegov prijevod in objašnjenje. Dakle, muslimani po cijelom svijetu na namazima uče jedini sačuvan Allahov govor-Kur’an a.š., jedinu objavu sačuvanu u originalu. Zato naučimo arapsko pismo i počnimo učiti-čitati Kur'an u originalu.
 Šta god čovjek uspješno završi u životu, treba imati na umu da je završio jer mu se Allah smilovao. Neko daje intervjue ili izjave nakon određenog projekta, ali mu ne pada napamet da se zahvali Allahu. Nekada mu se to ne čini ,,primjerenim“ za intervju ili određenu priliku. To je osobina onih koji kada završe nešto govore da je su završili projekat, jer su bili vrijedni, sposobno i sl.: “Ovo mi je dato zato što sam zaslužio“, kako se kaže u suri Ez-Zumer o ljudima kojima Allah da blagodati. ”Kako ne znaju da Allah daje obilje onome kome hoće i da sukraćuje: to su zaista pouke narodu koji vjeruje“. (52)
 Sura El-Mumin nosi naziv po vjerniku koji je simbol hrabrosti i iskrenosti, jer je pozivao Allahu svoj narod a nije bio vjerovjesnik. Interesantno je da je on bio vladajuće porodice, porodice faraona i bio je spreman svega se odreći radi svoje vjere. Koliko bi se popravio društveni ambijent kod nas, kada bi određeni vjernici kao članovi porodice različitih funcionera reagirali i pozivali javno na dobro i te funkcionere i nas?
 U suri Fussilet, poznatom ajetima koji počinju Innellezine kalu rabbunallahu... daje se predivan opis vjernika i niz osobina koje su međusobno povezane (30-36). Ako bismo ih redali, slijed bi bio ovakav:                         
Izgovoriti šehadet
Ustrajati na tome
Činiti i pozivati na dobro
Uzvraćati dobrom na zlo
Biti strpljiv
Tražiti zaštitu od Allaha
 Prva stvar je javno priznati i djelima pokazati da nam je Allah Gospodar. Ima ljudi koji kažu vjerujem, ali to javno ne pokazuju iz različitih razloga. To nije vjernik kakvog Allah želi.
 ustrajati na izgovorenim riječima. Ako priznamo Allaha za gospodara onda svoj život podređujemo Njegovom zadovoljstvu. Ne možemo od vjere uzimati dio, a dio odbacivati. Ne možemo klanjati za ramazan, a ne ustrajati na tome cijeli život. Ne možemo pokleknuti pred pritiscima drugih, jer su ,,neki dijelovi vjere zastarjeli“, nisu za naše društvo itd. Teško je na tome svemu ustrajati, ali vrijedi nagrade koju nam Allah obećava u ovim ajetima.
 Kako se slažu ove osobine vjernika tako se usložnjava i vjerovanje, odnosno obaveze postaju ozbiljnije, jer čovjek može vjerovati, to javno govoriti i na tome ostati, ali sada dolazi obaveza pozivanja na dobro, proaktivno djelovanje, mijenjanja društva i trpljenje uvreda zbog toga, stoga obratimo pažnju na treću i četvrtu osobinu.
 Činiti dobro i govoriti - pozivati na dobro, kao vjernik-musliman ,,i koji govori: ja sam doista musliman“. Ne može čovjek pozivati na dobro, a sam ne raditi dobro, što je i jedan vid licemjerstva. Niti može samo činiti, a ne govoriti, to jest pozivati na dobro što je proaktivno djelovanje i mijenjanje društva.    
 Pozivati na dobro je naša obaveza. Allah zna da je, nakon izgovora šehadeta i javnog deklariranja, veliki izazov mijenjati društvo, pozivati druge na osnovu šehadeta. Taj izazov može rezultirati uvredama, zlom koje će nam se činiti. Samog Poslanika, a.s., počeli su vrijeđati tek kada je nakon izgovora šehadeta počeo mijenjati društvo oko sebe, pozivati Allahu, odnosno ne možemo reći da smo muslimani i sjediti u svojoj kući i ne reagirati na društvene pojave. Taj vid individualnog islama Allah ne preporučuje.
 Da uzvratimo na najljepši način kada budemo napadnuti. To je slijedeća osobina vjernika i još veći izazov. Čovjek može biti musliman, čak i pozivati na dobro, ali ne mora biti od onih koji mogu trpjeti i uzvratiti dobrom na zlo koje doživi. To je naredna kategorija vjernika.
Na zlo dobrim uzvratiti je osobina strpljivog vjernika, odnosno samo strpljiv može podnijeti i imati četvrtu osobinu. Biti strpljiv je zaista izazov.
 Tražiti zaštitu od Allaha: ,,A, kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočošte u Allaha...“, odnosno sjećati se Allaha, upućivati dovu je ključ da se imaju prethodne osobine. To je naša pomoć i izvor snage. Kada se govori o zaštiti, mišljenja smo da se traži zaštita prvenstveno namazom. Prvo, jedno od mišljenja/komentara 45. ajeta sure El-Ankebut, u kojem se spominje sjećanje na Allaha - zirkullah kao najveća poslušnost, najveći ibadet, jeste da je zikrullah zapravo namaz. Drugo, u istom ajetu se govori da ,,namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno“.
 Naravno, ovaj niz osobina vjernika se može iščitavati i s kraja prema početku, odnosno da sve ove osobine čovjek mora imati da bi potvrdio osobinu iz prvog ajeta iz ovog niza: ,,Onima koji govore: Gospodar naš je Allah! Pa poslije ostanu pri tome...“

V zadnja dva ajeta sure Ez-Zumer (Skupine) spominje se pojam zumer, s kojim je opisan masovni i grupni  dolazak nevjernika u džehennem, te ulazak vjernika u džennet, isto tako u skupinama. Svaki pojedinac će biti sa svojom skupinom, kako navodi Ibni Kesir v svom tumačenju Kur’ana. Muhammed Asad kaže, da je osnovna ideja te sure izražena v 53. ajetu: Svevišnji Allah rekao je: ,,Reci: ,O robovi Moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Uistinu, Allah oprašta sve grijehe, jer je On, doista, Onaj koji mnogo prašta i koji je milostiv."

GORNJA PUHARSKA
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

odakle nas zijaretite





BROJAČ POSJETA
1041458

Powered by Blogger.ba