GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

13.06.2018.

MIRUH RAMAZANA (30)


MUKABELA I RAZUMIJEVANJE POSLUŠANOG 30. džuz
 
Mukabela je učenje (čitanje) po 10 lista ili 20 stranica svakog dana u džamiji. Mukabela se može učiti u tri vremenska perioda, iza sabaha, iza podne ili iza ikindije namaza. Najviše je rasprostranjeno učenje mukabele iza ikindije namaza. Mukabelu uče imami, hafizi i oni koji znaju i umiju pravilno i tačno čitati Allahovu knjigu. 
Počinjemo sa prvom mukabelom dan prije ramazana a završavamo Hatma-dovom uoči Bajrama ili prije klanjanja Bajram namaza. Velika čast je znati pravilno učiti Kur’an a.š,, a velika nagrada čeka one koji dolaze da slušaju i prate učenje mukabele u džamijama.
Zašto nas je malo na mukabelama?
 Da bi mogli sebi odgovoriti nadvirimo se u dušu i srce. Ako su nam u životu prioriteti imetak, bogata sofra, ormari puni odjeće i obuće a mi i pored toga ,nemamo' vremena za abdest, za namaz, te da je jacija u kasne sate a sabah prerano, sa nama nešto u redu nije.
30. džuz
U posljednjem džuzu, 30, umjesto komentara navest ćemo nekoliko predaja o vrijednosti sura koje smo naučili već u mektebu a nalaze se u ovom džuzu. U hadisu kojeg bilježe Ahmed,Ebu Davud,Hakim, Bejheki, Tirmizi od Neufela ibn Muavije r.a, da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rekao: ,,Kada noću legneš u postelju, prouči suru Kafirun (Kul ja ejjuhel kafirun...), ona će ti biti zaštita od širka-idolopoklonstva". Poslanik, a.s., učio bi ovu suru na sabah-namazu
 Jedan čovjek je stalno imamio ljudima učeći suru Ihlas (Kulhu vallahu ehad...) pa ga je Poslanik, a.s., upitao zašto ne uči šta drugo kako od njega traže njegovi prijatelji, on je kazao da voli ovu suru na što je Poslanik, a.s., uzvratio: "Tvoja ljubav prema njemu (Ihlasu) uvest ćete u Džennet". 
 Ebu Se'īd el-Hudri, r.a., prenosi: „Jedan je čovjek čuo drugog kako uči suru El-Ihlās i stalno je ponavlja. Kada je osvanuo, otšao je Allahovom Poslaniku, a.s., i spomenuo mu taj slučaj kao da je htio kazati: 'Zar je ova sura toliko vrijedna da se stalno ponavlja!?' Vjerovjesnik, a.s., tada mu je rekao: 'Tako mi Onoga u Čijoj Ruci je moja duša, ona je (po svojoj vrijednosti) ravna trećini Kur'ana.'“  
 Hazreti Aiša, r.a, kazuje kako je Vjerovjesnik, a.s., s jednom grupom vojnika poslao čovjeka koji je na svakom namazu svojim drugovima učio Kul huvallāhu ehad. Kad su se vratili s vojnog pohoda to su spomenuli Allahovom Poslaniku, a.s., a on im reče: ‘Upitajte ga zašto je to tako radio?’ Kad su ga upitali, on im odgovori: ‘Zato što je to svojstvo Milostivoga, zato to volim učiti.’ Pošto je saznao njegov odgovor, Allahov Poslanik, a.s., reče: ‘Obavijestite ga da i njega Allah voli.’”
Hadisi o vrijednostima sure "El-Felek" i sure "En-Nas" (El-Mu'avvizetejn).
 Prenosi se od 'Ukbe ibn 'Amira, r.a., da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Zar nisi primijetio ajete koji su mi ove noći objavljeni; slične ajete niko nikada ranije nije primijetio: Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas.“ Također od 'Ukbe prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Hoćeš li da ti kažem šta je najbolje čime se može zatražiti Allahova zaštita?“ Rekao sam: „Hoću Allahov Poslaniče.“ Rekao je: „Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas.“ (Hadis je sahih – vjerodostojan.)
 Prenosi se od hazreti Aiše da je rekla: „Svake noći kada bi legao u postelju, Allahov Poslanik, s.a.v.s., sastavljao bi šake, puhnuo u njih i učio suru Ihlas, Felek i Nas, a potom bi rukama potrao svoje tijelo, koliko god je mogao, počevši od glave i lica.“ (Hadis je sahih – vjerodostojan.) Od nje se prenosi i ovaj hadis: „Kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., žalio na bolove, učio je suru Felek i Nas i puhao po sebi, a kada zbog jačine bolova to nije mogao raditi, ja sam učila i njegovom rukom potirala po njegovom tijelu.“ (Hadis je sahih – vjerodostojan.) (Navedeno prema Me'alim et-tenzil)
 Prenosi se od 'Ukbe, r.a., da ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitao: „Hoćeš li da te podučim suri kojoj nije objavljena slična sura ni u Tevratu, ni u Zeburu, ni u Indžilu, ni u Furkanu?“ Odgovorio je: „Hoću, o Allahov Poslaniče!“ Rekao je: „Kul huvallahu ehad, Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas.“ (Ahmed, hadis je sahih – vjerodostojan.)
 Prenosi se od Abdullaha ibn Habiba, r.a., da je rekao: Rekao mi je Allahov  Poslanik, s.a.v.s.: „Kada osvaneš i kada omrkneš po tri puta uči Kul huvallahu ehad, Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas; to će te sačuvati od svega.“ (Ebu Davud, Tirmizi) Prenosi se od hazreti Aiše da je rekla: „Ko poslije džume-namaza sedam puta prouči Kul huvallahu ehad, Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas – Uzvišeni Allah će ga sačuvati od svakog zla do narednog petka.“ (Ibn Es-Sunnijj)
 Pauk je ugrizao Poslanika, s.a.v.s., pa je zatražio vodu i so; trljao je po tom mjestu i učio Kul ja ejjuhe'l-kafirun, Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas. Alija r.a. (Taberani; Hadis je hasen-dobar)
 Prenosi se od Ibn Mes'uda, r.a., da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije volio učiti radi izlječenja ništa drugo osim Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas. (Ebu Davud, Nesa'i, Ibn Hibban, Hakim)  (Preporod)
GORNJA PUHARSKA
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

odakle nas zijaretite





BROJAČ POSJETA
1016432

Powered by Blogger.ba