GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

22.06.2018.

MIMBERA - SMIREN I POSTOJAN

الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.
 صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،
 رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون ۞
قال الله تعالى فى كتابه الكريم :
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
إِنَّ الَّذِينَ يَغُضُّونَ أَصْوَاتَهُمْ عِندَ رَسُولِ اللَّهِ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ امْتَحَنَ اللَّهُ قُلُوبَهُمْ لِلتَّقْوَىٰ 
لَهُم مَّغْفِرَةٌ وَأَجْرٌ عَظِيمٌ
 صدق الله العظيم
 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!            
 Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, koji nam je podario islam. Molimo Ga da nas  učvrsti u vjeri, pa da budemo smireni i postojani do kraja svoga puta na ovom svijetu. Salavat i selam na Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe. Allahu pripada sva hvala i na početku i na kraju!.
 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 08. ševval 1439. ili 22. juni 2018. godine. Ovo je 40. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, , Mjesec ševval i post', a današnja je, ,Smiren i postojan.'
 Draga braćo!
 Allah Uzvišeni kaže: „…A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (El-Hudžurat, 3.)
 U proteklom ramazanu smo ubirali ljetinu za oba svijeta. Cijeli mjesec navikavali smo se da nije teško ustati na sehur, cijelu noć ne spavati, manje jesti, iskreno govoriti, samokritičan biti, potrebnome pomoći i zabrinutog utješiti. Konntrolisali smo svoje strasti i uramljivali želje u okvir vjere. Čari ramazana su nestale. Pitamo se kako sačuvati ramazansku stečevinu, kako zadržati pobožnost, smirenost i postojanost?
 Najvažnija stečena i trenirana osobina je samokontrola. Ona se ogleda kroz smirenost, staloženost i postojanost u govoru, ponašanju i činjenju dobra. Ako želimo to prepoznati ili da nas drugi po tome upamte, bićemo uvijek pravedni i uravnoteženi u onome što namjeravamo kazati, bez razlike da li smo sretni ili uznemireni, da li volimo ono što se dešava ili mrzimo. Smirenost se prepoznaje tonu glasa, u riječima koje biramo, u našim pokretima, našem izrazu lica i našem ponašanju, kada smo sami ili u društvu koje nas razumije ili ne shvaća.
 To se ogleda i prepoznaje u našim ibadetima koji  nisu ograničeni samo na namaz, post i hadž. Cijeli naš život je ibadet. Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je jedan čovjek prišao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: „Poslaniče, ima jedna žena koja puno klanja, puno posti i puno sadaku dijeli ali ona uzmemirava komšije svojim jezikom’. Poslanik, s.a.v.s, reče: ,Ona je u Džehennemu‘. (Musned Ahmed i Sahih Ibn Hibban)
 Ako pazimo na svoje predstavljanje svijetu i Uzvišenom Bogu, tada je samokontrola uvijek sa nama i mi se suzdžavamo od brzopletog reagovanja. To znači da uvijek reagujemo na prikadan način u skladu sa našim iskustvima iz prošlosti kao i prema onome što učimo iz iskustva drugih osoba. Neki se u momentima toliko  opuste da ih je teško prepoznati.
 Sa provokacijama u svom svakodnevnom životu se moramo nositi kao da nas prati skrivena kamera koja čeka da snimi svaku našu reakciju na nju i da je emitira cijelom svijetu. Ovo će dovesti do toga da reagujemo promišljenije i da naučimo da se kontrolišemo. To je zbog toga što znamo da su smirenost i kontrola kvaliteti vrijedni hvale, a neoprezno reagiranje je znak slaboumnosti i slabosti karaktera.
 Oni koji imaju mjeru smirenosti nisu tu vještinu preko noći postigli. Naučili su je nakon velikog broja pokušaja i isto toliko propusta. Međutim, nikada nisu odustali od pokušaja da se poboljšaju. Allah Uzvišeni kaže: „…A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (El-Hudžurat, 3.) Ovaj ajet je iz sure el-Hudžurat koja se bavi nizom relevantnih pitanja, poput zapovijedi da se ne diže glas iznad Poslanikovog, zatim da se ne šire glasine, da se ne kleveću ljudi, da se ne ismijavaju, i da se izbjegne sumnja.
 Gledajući pozitivno na stvari, čak i na provokacije i tugu sa kojom se suočavamo, je nešto što proizlazi iz naše vjere u Allahovu mudrost i naše saznanje da se ništa ne dešava u Stvaranju osim kako On to hoće. Budući da očekujemo najbolje od Allaha, umjesto da negativno reagiramo, reagirajmo smireno i nastojimo da iskoristimo mogućnosti koje nam nove okolnosti predočavaju. Naša unutrašnja priroda je veoma jaka. Ukoliko smo osoba koja je po prirodi mirna, onda smo počašćeni prirodnim kvalitetom kojeg Allah voli. Inače, praksa čini razliku. Kao što je to Ebu el-Derda rekao: „Blagost se stiče kroz praksu i strpljenje se stiče kroz praksu“.
 Smirenost se stiče kao što se stiče i imetak. Namazom ulazimo u oazu mira i smiraja, jer se namaz smatra najboljim i najvrjednijim ibadetom: ,,Ono što žele - vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.'' (El-Mu’minun, 1.-2.).
Ko postigne smirenost u namazu osjetit će slast ibadeta i imana, zato je Allahov Poslanik, , govorio: ,,Smiraj moga oka je u namazu.” (En-Nesai). Pojam,,smiraj oka” znači: vrhunac sreće, zadovoljstvo, osjećaj opuštenosti i spokoja.
 U valjanoj pripremi za namaz i vedrini i raspoloženju u kući u vidu ugodnog ambijenta za klanjanje: da odlazak u džamiju bude događaj za nas i za sve ukućane, ne izbjegavati obavljanje sunneta – činjenje pohvalnih djela prije namaza, oblačenje lijepe i ugodne odjeće, odlazak na namaz smireno i dostojanstveno bez žurbe, učiniti da namaz bude uživanje pa u tom cilju spriječiti da nam bilo šta od stavri i događaja poremeti postizanje smirenosti i koncentracije u namazu.
 Primjer, ako smo na džumi namazu ostaviti telefon u autu a ne uklopiti stanje vibriranja, pa da nas neko 5 minuta zove a mi kao klanjamo i vrtimo se pri tome. Ili nećemo da promijenimo abdest da se ne bi ponovno ,kvasili', pa trpimo malu ili veliku nuždu, ili brzo odklanjamo jer je postavljena sofra i čekaju nas tamo ukućani i prijatelji.  
 Ako hoćemo istrenirati smirenost onda ćemo izbjegavati obavljanja namaza u navedenim prilikama, da zaštitimo misli kako bi se mogli u cijelosti predati veličanstvenom djelu, namazu i cijelim svojim bićem se posvetiti svome Gospodaru.
 Mnogo treba vježbati smirenost i u samom namazu, pravilnim zvršavanjem namaskih radnji, obavljajući ruku’ i sedždu na način da nakon svakog pokreta zastanemo toliko da se cijelo tijelo umiri, da se svaka kost vrati na svoje mjesto. Osoba koja ne ostvari smirenost u namazu, ne može ostvariti ni bogobojaznost, jer potkradanje namaza uništava bogobojaznost, a gavranovo kljucanje (brzo i nesmotreno obavljanje namaza) uništava nagradu.
 Treba obratiti pažnju i na smirenost prilikom džume namaza. Prije odlaska na džuma-namaz preporučeno je kupanje, oblačenje najljepše odjeće i što raniji odlazak u džamiju, prije početka hutbe, da ne kasnimo na slušanje važnih poruka na hutbi.
 Prisuti na džuma-namazu dužni su pažljivo slušati hutbu, jer je u toku hutbe zabranjeno pričati i zanimati se nečim drugim što ometa mogućnost slušanja i praćenja hutbe, makar to bilo poigravanje sa serdžadom ili bilo čime što odvraća pažnju. Ljudi vole da slušaju hutbu pruženih nogu, neki okrenutih nogu prema kibli, neki naslonjeni ovako ili onako. Treba znati da je smirenost pri slušanju hutbe pobožnost.
 Ima muslimana koji odlazak na džumu namaz smatraju običajem. Tako se i ponašaju pa na džumu odlaze povremeno ili nikako. Allah Uzvišeni prijeti onome ko propušta džumu-namaz bez opravdanog razloga, da će mu na srce pečat staviti, o čemu Allahov Poslanik kaže: ,,Ko bez opravdanog razloga izostavi tri džume, Allah će mu na srce pečat staviti.” (Ebu Davud i Ahmed). Šta to znači: na srce pečat staviti; koprenu navući i učiniti ga nehajnim, neupućenim i neprosvijetljenim kao što su srca licemjera (munafika) i velikih grješnika.
 Upamtimo da su opravdani razlozi za izostavljanje džuma-namaza neuobičajene neprilike i teškoće koje zadese čovjeka, ili strah od nečega što bi moglo da ugrozi život ili nanese veliku materijalnu ili tjelesnu-zdravstvenu štetu. Ako je posao kojeg obavlja dotični musliman njegov jedini izvor opskrbe, a poslodavac mu nije ostavio mogućnost za obavljanje džuma-namaza, a uz to on ne posjeduje imetak kojim bi mogao pokrivati troškove života osim posla kojeg trenutno obavlja. U tom slučaju dopušteno mu je da propušta džuma-namaz zbog postojeće nužde sve dok ne nađe drugi posao ili na neki način stekne uvjete da izdržava sebe i svoju porodicu, neovisno od posla koji radi.
 Postojani i smireni musliman je naučio i istrenirao da i kada učestano putuje ,na daleke pute' zna kako da se ponaša.  Od sunneta – prakse Allahovog Poslanika je da putnik ili osoba koja privremeno boravi na nekom mjestu, manje od četiri dana a udaljen je više od 90 kilometara, skraćuje četvororekatne farz-namaze na dva rekata.  Tako će farz podne, ikindije i jacija-namaza klanjati po dva rekata umjesto četiri uobičajena, osim ako klanja iza imama koji nije putnik, u tom slučaju će slijediti imama i klanjati četiri rekata. Vjerski je utemeljeno da putnik izostavlja sunnet-namaze (preporučene namaze), osim sunneta sabah-namaza.
 Putnik ima olakšicu spajanja podne i ikindija-namaza, zatim akšama i jacija-namaza u bilo koje vrijeme predviđeno za obavljanje namaza koje spaja. Naročito je ovo pogodno u situaciji samog putovanja kao olakšica, milost i izbjegavanje neugodnosti i otežavanja putniku.
 Vjernik zna da će se nekada i razboljeti i neće namaz moći obavljati kao kada je zdrav. Namaz je obaveza koja ne spade sa muslimana sve dok je svjestan i razuman, bez obzira u kako bolestan i iznemogao bio. Zato ako je bolestan, on će na Kijamu – stajanju u namazu ako ne može stajati, ili mu stajanje predstavlja opterećenje ili loše utiče na razvoj i prolazak bolesti i bolova, bolesnik će namaz obavljati sjedeći. Ako nije u stanju ni da sjedi, onda će obavljati namaz na boku, ležeći, odnosno u onom stanju koje mu odgovara. Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, rekao je: ,,Obavljaj namaz stojeći, pa ako ne možeš, onda sjedeći, a ako i to ne možeš, onda ga obavljaj na boku.” (El-Buhari).
 Bolesnik koji ne može učiniti ruku’ ili sedždu kako je propisano, onda će ih učiniti blagim naginjanjem tijela ili glave naprijed, koliko situacija omogućava.
Ako klanjač nije u stanju da sjedi uobičajeno u namazu kako propisi nalažu, sjedit će na stolici ili nečemu sličnom.
 Osobi kojoj predstavlja opterećenje abdest i taharet za svaki namaz pojedinačno, dopušteno je da spaja podne i ikindiju, te akšam i jacija-namaz.
Kome zbog bolesti šteti korištenje vode prilikom uzimanja abdesta, dozvoljeno je uzimati tejemum da bi se obavio namaz.
Dova
 Gospodaru, molimo Te, ojačaj nam uputu, osnaži imam, omili islam i daj da budemo ustrajni i izdržljivi na Pravom putu u zadovoljstvu Tvome, amin!
 Milostivi Allahu, daj nam svijest da volimo džamiju i one koji nas vode na pravi put. Daj nam da ustreptimo kada se približi petak i džuma namaz. Oživi naša srca da ne zaboravljamo svoju islamsku zajednicu ma gdje bili i živjeli. Amin!

ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.
أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
[جلوس]
بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين
الخطبة الثانية
الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.
اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.
ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون
 صدق الله العظيم

Literatura: Tefsir ibni Kesir.Sahihul-Buhari.

Nijaz Salkić
GORNJA PUHARSKA
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

BROJAČ POSJETA
1134551

Powered by Blogger.ba