GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

05.07.2018.

MIMBERA - MUSLIMAN I VEDRINA


الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.
 صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،
 رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون
قال الله تعالى فى كتابه الكريم :
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
إِنَّهُ لَا يَيْأَسُ مِن رَّوْحِ اللَّهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْكَافِرُونَ
 صدق الله العظيم
 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!            
 Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s., i njegovu časnu porodicu.
 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 22. ševval 1439. ili 06. juli 2018. godine. Ovo je 42. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, ,Izgubljenost i vjera', a današnja je, ,Musliman i vedrina.'
Kaže naš Gospodar riječima Jakuba, alejhi-s-selam: ,,I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost''. (Jusuf 87).
 Veselje je kada čovjek živ osvane i na noge ustane. To je najbolja prilika za lijepo raspoloženje. Bogu se treba zahvaliti kada insan može slobodno kahnuti, zijevnuti, koraknuti, pogled u daljinu pružiti, osluhnuti i bez straha se osmjehnuti.
 Čudni su namrgođeni ljudi, i oni škrti pri osmjehu, i oni štedljivi pri pozdravu, i oni koji ljude ne prepoznavaju pri susretu, i oni što su zajedljivi u razgovoru, i oni  koje ne možeš dozvati kad ih hoćeš posjetiti i oni što su škrti pri dočeku.
 Uvijek sam se čudio pojedincu i pitao se, šta ga to sputava da ujutro uživa u cvrkutu ptica, kako to da ne može da sanjari u srkanju prve jutarnje kahve, zašto na ljude kao na jeftinu robu gleda? Posebno me čude oni ,osvjedočeni vjernici' koji se bude neraspoloženi, koji dan provedu u nervozi a u krevet liježu smrknutog lica.
Optimizam u Islamu
 Nije na odmet  spomenuti situacije koja nam se čine teškim i bezizlaznim. Ako upadnemo u ,mrakaču' negative sjetimo se hadisa Božjeg Poslanika: ,,Olakšavajte, a ne otežavajte, obradujte, a ne odbijajte.”
 Znajmo da vjernik nije isto što i nevjernik. Za razliku od vjernika, nevjernik gubi nadu u Božju milost, biva pesimističan i dopušta problemima i brigama da ga zaokupe i okupiraju pa on ne misli ni o čemu drugom, nego o njima. Allah, džellešanuhu obraća nam se u Kur’anu gdje kaže upravo to: ,,I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost”. (Jusuf 87)  Da pojasnimo, ne znači da je pesimist nevjernik, ali znači da je pesimizam jedno od svojstava nevjernika.
 Sjetimo se Musa, alejhisellam kada je došao do mora, s narodom i faraonom iza sebe. Običnom čovjeku bi to bila nepremostiva i bezizlazna situacija. Ali, obratimo pažnju na ono što je odgovorio kad se raširio strah među narodom koji se pobojao da će ih faraon stići: ,,Neće!” – reče on – ,,Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Šuara, 62)  Musa, alejhisellam nije posumnjao u Allahovu pomoć, čak ni onda kad je pred njim bila prepreka velika kao more, a iza njega narod koji mu ne vjeruje.
 Dakle, nijedan problem nije veći od Allahove milosti, pa zapamtimo, nijedan problem nije samo problem, već se u njegovom mraku krije svijeća koju treba naći i upaliti. Svaka patnja je poput kiše, cilj joj je da nas očisti, a na nama je da li ćemo to prepoznati. Budimo optimistični! Zašto? Zato što smo muslimani!
 Možda i vjernik ne može odoljeti da dnevno ne posluša bar dva tri dnevnika na raznoraznim televizijama ili da pročita vijesti na čudnim portalima i modernim medijima. Možda bi svi trebali više biti okruženi dragim ukućanima i osobama koje zovemo prijateljima i dostovima pa da se mjesto kaharli informacijama opuštamo uz lijepu riječ, kahvu i čaj, a ne da sebi namećemo brige i tuđe probleme koje ne možemo i, počesto, ne trebamo, rješavati.
 Mi često zaboravljamo da nije do nas i nije naše da uređujemo državu, ali jeste naše da uređujemo svoju porodicu koja će, ako je zdrava i vrijedna, biti i jedna zdrava i vrijedna ćelija naše države. Nije do nas ni da se miješamo u živote svojih rođaka i komšija ako im to naše miješanje neće biti od pomoći i od razgalice.
Šta je to lijep ahlak i lijepo ponašanje?
 Od Abdullaha Ibnul-Mubareka rhm., se bilježi da je on pojam ,,lijep ahlak'' definisao riječima: ,,Vedrina lica, činjenje dobra uz ustručavanje od činjenja ezijjeta i zla.” Vedrina lica je, da lice naše, pri susretu sa drugim stvorenjima, bude vedro, čilo i nasmijano, a ne namrgođeno i namršteno i rezervisano.
 Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: ,,Vi nećete moći sve ljude namiriti i zadovoljiti svojim imetkom, ali ih možete namiriti i zadovoljiti svojim vedrim licima i lijepim ponašanjem i ahlakom!''
 Ebu Osman el-Nehdi rhm., kaže: Čuo sam Omer b. el-Hattaba r.a., kako govori: Allahov Poslanik s.a.v.s., je rekao: ,,Kada se dva čovjeka muslimana sretnu i jedan drugoga poselame – Allahu dž.š., je draži onaj koji bude vedrijeg lica spram svoga brata, a kada se rukuju na njih pada stotinu rahmeta i milosti – onome koji je prvi krenuo da se rukuje devedeset a onome što je prihvatio ruku deset rahmeta.”
 Prenosi se da je jedna starica došla kod Poslanika s.a.v.s. i rekla: „O Allahov Poslaniče, dovi za mene da budem u džennetu,“ a Poslanik s.a.v.s. joj je odgovorio: „O majko ta i ta, nijedna starica neće biti u džennetu.“ Nakon toga se starica udaljila plačući, Poslanik s.a.v.s. reče: „Recite joj da neće ući u džennet kao starica, već kao mlada i čista žena.“
Bonton za humor
 Prema mišljenju velikog učenjaka, imama Nevevija, šala „je zabranjena samo onda kada je pretjerana.“ Veoma bitno da razumijemo i prihvatimo razliku između izrugivanja i šale, te između smijanja nekome i ismijavanja sa nekim. 
 Smijanjem se ne smije odstupiti od istine, niti se smiju zbijati šale na nečiji račun, jer i ozbiljnost je također lijepa osobina muslimana. Šala je zanimljiva i smiješna jedino ukoliko svi prisutni uživaju u njoj. Ne treba  se šaliti sa osobom koju srećemo po prvi put. Zapamtimo da islam podstiče na humor sve dok taj isti humor ne počne stvarati mržnju ili bogohuljenje prema bilo kojoj religiji, ili dok ne postane nepotrebno grub i okrutan.
Pozitivnost
 Postoji stvar koja se zove pozitivnost. Tačno je da postoje genetski, odgojni i ambijentalni faktori, ali, ispred ova tri faktora naš Gospodar je stvorio mogućnosti duha, duše i pameti.
 Kada sam bio sedmogodišnjak često sam prisustvovao halkama koje su se isključivo fokusirale na „ne može“ u islamu. Jednog ljetnog dana prilikom ulaska na čas ja i moj stoički učitelj imali smo sljedeći dijalog:
-„Šta je ovo?“ pitao je on, gledajući u moju ruku. Na njoj je bila svjetlucava narukvica.
-„To je narukvica koju mi je majka poklonila“ odgovorio sam nonšalantno.
-„Zar ti nisam rekao da je nošenje nakita haram?“ usiljeno se nasmijao učitelj.
-„Ali to je srebro. Dječaci mogu nositi srebro. Majka mi je to kupila za rođendan.
-„Zar ti nisam rekao da je slavljenje rođendana haram?“ ljutito se brecnuo.
-„Ali nismo radili ništa posebno. Samo smo otišli na ručak u McDonalds.
-„Zar nismo rekli da je i McDonalds haram?!“ rezignirano će učitelj.
Ova anegdota se stvarno desila.
 Odrastajući mnogi muslimani konstantno slušaju riječi „ne“ i „ne može“. Ne možeš to raditi, ne smiješ to jesti, ne možeš to dirati, gledati ili slušati. Sigurno da granice u životu moraju postojati, ali šta se dešava ako potenciramo samo zabranjene stvari? Čuo sam jednom šalu da bi neki mesdžidi trebali na ulazu imati natpis „Zabranjen pristup sretnima“.
 Jedan od načina na koje sam pomagao ovakve slučajeve je bilo i preoblikovanje njihove percepcije islama kao „može“ religije. Sve je zapravo halal osim onoga što je haram. Islam nije samo vjera discipline, restrikcija i odricanja. Moramo pogledati i na „može“ stranu, onu pozitivnu i milost koju nam je Allah darovao. Živjeti islam je put koji mnogo više daje, nego što uzima.
Razmislimo o sljedećim činjenicama:
-Imamo 24 sata dnevno na raspolaganju. Otprilike 25 do 30 minuta nam treba za obavljanje namaza i vezu sa Stvoriteljem. To je 0.017% našeg dana neophodnog za namaz. Ostalo je „naše vrijeme“.
-Imamo dvanaest mjeseci u godini. Samo jedan mjesec Allah traži od nas da se samodisciplinujemo postom i pojačanim ibadetom. Uprkos postu opet možemo jesti i piti poslije sumraka i tako postići fizičke i psihičke koristi. Ostaje nam 92% naše godine da jedemo kad želimo.
-Allah traži od nas da dajemo 2.5% našeg imetka onima koji su u potrebi i onima kojima Allah nije dao onoliko koliko je dao nama. Opet nam ostaje 97.5% našeg bogatstva da radimo s njim šta hoćemo.
-Ako smo fizički i psihički sposobni, Allah nas poziva da samo jednom u životu obavimo hadž i zaradimo oprost. Ne jednom godišnje ili jednom mjesečno, već samo jednom u životu. Ako poživimo 80 godina i obavimo jedan hadž, potrošili smo otprilike 0.00017% našeg života na ovo hodočašće.
-Dozvoljeno nam je jesti i piti sve osim nekoliko stvari poput alkohola, svinjetine ili životinja grabljivica. Ostalih 99.5% hrane i pića slobodno mogu u vaš stomak.
 Postoji simbolična izreka koja kaže da kad ne bi bilo „la“ u „la ilahe illallah“, poslanik salallahu alejhi ve sellem nikada ne bi nekome rekao „ne“.
 Vratimo se pozitivnom mentalitetu. Uvažavajmo blagodati i cijenimo sve ono čime nas je Allah počastio. Približimo se Allahu sa ljubavlju, klanjajmo zato što to želimo, pronađimo radost u životu i radujmo se budućem susretu sa našim Gospodarom.
Dova
 Allahu dragi, učini da naša najbolja djela budu završna djela na dunjaluku, učini da naš najsretniji dan bude, dan susreta s Tobom, i sačuvaj nas patnje u Džehennemu!
 Milostivi Allahu, daj nam svijest da volimo džamiju i one koji nas vode na pravi put. Daj nam da ustreptimo kada se približi petak i džuma namaz. Oživi naša srca da ne zaboravljamo svoju islamsku zajednicu ma gdje bili i živjeli. Amin!

ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.
أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
[جلوس]
بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين
الخطبة الثانية
الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.
اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.
ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون
 صدق الله العظيم

Literatura: Tefsir ibni Kesir,Samedin Kadić,Nermina Piragić,Karim Serageldin,

Nijaz Salkić

GORNJA PUHARSKA
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

odakle nas zijaretite





BROJAČ POSJETA
987105

Powered by Blogger.ba