GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

23.11.2018.

MIMBERA - ZABORAVLJANJE JE DOBRO ILI SLABO

الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.

وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.

 صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،

 رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون

قال الله تعالى فى كتابه الكريم :

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ

وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ

وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا 

وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ 

وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ

إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ

 صدق الله العظيم

 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!            

 Hvala Allahu Uzvišenom što učini život Allahovog Poslanika, a.s., uzorom za one koji žele postići Njegovo zadovoljstvo, na ovom i Budućem svijetu.

 Salavat i selam na Ahmeda, Mustafu, Muhammeda, Njegova miljenika i zadnjeg Poslanika. Salavat i selam na Poslanikovu časnu porodicu, vrle ashabe i sljedbenike s kraja na kraj svijeta, od hidžre do kijameta i ponovnog proživljenja i ustajanja.

 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 15. rebiu-l-evvel 1440. ili 23. novembar 2018. godine. Ovo je 11. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, ,Sastanak i rastanak', a današnja je, ,Zaboravljanje je dobro ili slabo.'

Poštovana braćo i sestre.

 Zaboravljanje je uobičajeno za većinu ljudi, a posljedica je haotičnog i ubrzanog života i preopterećenosti mozga svakodnevnim informacijama. Ne zaboravljaju samo stariji, to se događa i mladim.

 Naučne studije su pokazale da je zaboravljanje normalna pojava te da se u prosjeku svaki čovjek 30-ak puta hefteno zapita gdje je ostavio ključeve, telefon, naočale ili zašto je došao u neku sobu. Na slabljenje memorije utiče umor, stres i prekratko spavanje. Zaboravljanje ne mora značiti da smo mentalno oboljeli.

Oko čega se ne trebam brinuti:

- Ako zaboravim zbog čega sam došao u kuhinju

- Tražim auto po parkiralištu jer se ne mogu sjetiti gdje sam ga ostavio

- Gubljenje ključeva, naočala, novčanika i sličnih predmeta

- Zaboravljanje nečeg nevažnog što mi je prijatelj rekao prije nekoliko dana

- Zaboravljanje imena čovjeka kojeg sam nedavno upoznao

- Trenutno zaboravljanje riječi tj. kako nešto zovemo

Zaboravljanje sitnih stvari način je na koji se naš mozak bori s viškom informacija, i one koje ima pohranjene u kratkoročnoj memoriji nestaju kako bi se stvorilo mjesta za nove.

Obratiću pažnju ako:

- Obavljanje više zadataka odjednom postane teško izvedljivo

- Ako imam problema s orijentacijom na poznatim mjestima

- Zaboravljam imena rođaka ili prijatelja

- Ponavljam pitanja ljudima, a već sam ih isto pitao prije pola sata

Ove situacije zahtijevaju vašu pažnju, a takvu vrstu zaborava može prouzrokovati depresija. No, ako je neko svjestan svojih problema oko zaboravljanja, vjerovatno nije senilan, smatraju liječnici.

Znak za uzbunu

- Traženje soka a da nisam svjestan da sam ga već popio

- Zaboravljanje imena unuka, supružnika ili braće i sestara

- Loša procjena vremena, npr. zaboravljanje uzimanja jakne zimi ili oblačenje dugog kaputa ljeti

- Neprepoznavanje bliskih prijatelja

- Ostavljanje predmeta na čudnim mjestima, primjerice novčanika u frižideru

- Dezorijentacija u vremenu i prostoru

U ovakvim se situacijama preporuka je savjetovati s ljekarom koji će najbolje procijeniti stanje i odrediti terapiju.

Šta još može djelovati na slabu koncentraciju?

Nemam dovoljno želučane kiseline

Vitamin B12, kojeg ima u mesu, ribi i mliječnim proizvodima, poznat je po svojoj važnoj ulozi u proizvodnji crvenih krvnih stanica, ali se također vjeruje da je povezan sa zdravom memorijom. Nedavna je jedna studija utvrdila je da je nedostatak vitamina B12 bio povezan s pamćenjem i problemima s razmišljanjem. Teorija je da B12 igra ulogu u zaštiti mijelinske ovojnice - izolacijskog sloja oko živaca. Njezina oštećenja mogu usporiti živčane impulse, koji utjiču i na pamćenje. Manjak vitamina B12 javlja se kada tijelo ne apsorbira dovoljno vitamina kroz tanko crijevo', kaže jedan naučnik.

Tog važnog vitamina ima u mesu, ribi i mliječnim proizvodima, pa posebno vegetarijanci trebaju biti oprezni kako bi uzimali dovoljno vitamina B12. Mogući su uzroci i opasna perniciozna anemija (autoimuna bolest u kojoj tijelo počinje napadati stanice u želucu, sprečavajući apsorpciju hranjivih tvari) i Kronova bolest. Češći okidač je jednostavno starenje, jer s godinama želudac proizvodi manje količine želučane kiseline, neophodne za apsorpciju vitamina.

Neke stvari nikako ne smijem zaboravljati kao što je jedan učenjak kazao:

,,Čini djelo radi Allaha i traži nagradu samo od  Njega i ne očekuj da ti iko od ljudi zahvali, već očekuj da te ljudi sprječavaju. Da te zbog toga što radiš zamrze! Da ti priželjkuju nemir a zaboravljaju zasluge.

Ne zaboravljam dobrotu ljudi a ponaosob svojih roditelja i učitelja.

 Osoba koja izgradi sebe na osjećaju zahvalnosti naspram dobrote koju su nam poklonili ili poklanjaju drugi ljudi, s pravom može očekivati Allahovu nagradu, jer je Allah Onaj koji je Zahvalan onima koji su bili zahvalni ljudima.

 Ne zaboravljam mjesto odakle sam krenuo i status u društvu koji sam na početku svoje životne priče imao. Neka mi to bude mjerna jedinica za uspjeh ili neuspjeh u radu, u životu i napredovanju.

 Ne zaboravljam šta radim, koliko zarađujem i koliko trošim. Izračunajem koliko mogu uštediti i na stranu ostaviti i novac u korisne svrhe podijeliti.

 Ne zaboravljam dane bilježiti. Moje vrijeme je potrošno, ograničeno i ostavlja trag na mom licu i duši. Izračunću koliko mi je otprilike vremena ostalo. Jerbo, moj dan je samo moj, kada osvanem, ne očekujem noć. Živjet ću samo ovaj dan, ne prethodni koji je prošao zajedno sa svojim dobrom i zlom, niti budući koji tek treba da nastupi. Sunce će me zasigurno grijati samo danas. Znam da je čitav moj život sadržan u jednom danu.  S toga, sve svoje misli podrediću ovome danas, kao da sam u njemu rođen i da ću u njemu umrijeti.

 Ne zaboravljam nijedan dnevni namaz. Kada osvanem, danas ću skrušeno obavljati namaze, temeljito čitati i razumijevati Kuran, izbistriti um, srcem zikr činiti, biti umjeren u svim stvarima, pristojan u ophođenju s ljudima, zadovoljan stečenim, brinuti o svom izgledu, čuvati zdravlje i biti od koristi drugima.

 Neki je čovjek došao jednog dana, sav uzbuđen, mudrom Sokratu.

– Slušaj, moram ti ispričati kako je tvoj prijatelj…

– Stani! – prekine ga filozof

– Jesi li ono što mi kaniš reći procjedio kroz tri cjedila?

– Tri cjedila?

– začudi se čovjek.

– Da, prijatelju moj, tri cjedila! Prvo je cjedilo ISTINE. Jesi li provjerio je li ono što mi želiš ispričati istinito?

– Nisam, čuo sam da ljudi o tome govore…

 – Pa dobro prijatelju, sigurno si onda to procjedio kroz drugo cjedilo

 – a to je cjedilo DOBROTE. Ima li što dobro u onome što mi želiš ispričati, makar i nije sigurno je li sve istinito?

– Ne – odgovori čovjek, oklijevajući

 – ne radi se ni o čemu dobromu. Baš naprotiv… – Hm! – prekine ga mudrac

 – pokušajmo sada i s trećim cjedilom. Je li KORISNO to što mi želiš ispričati? Pa… nije baš!

 – U redu – reče mudrac – ako ono što mi želiš ispričati nije ni istinito, ni dobro, ni korisno onda to lijepo zaboravi i ne brini se o tome kao što se ni ja ne brinem!

 Kada me uhvati očaj probaću otjerati tugu, nemir, srdžbu, mržnju i zavist. U svoje srce uklesaću jednu rečenicu koja će mi biti na umu: ,,Moj dan je samo moj dan." Kada jedem vrući svjež kruh današnji, štetu mi neće počiniti suh i prokisao hljeb jučerašnji, niti onaj sutrašnji koga očekujem.                                                                       

 Ja iz iskustva ne zaboravljam ljude, jer najbolje znam ko me od njih na šta podsjeti i čiji govor je prazna priča a čiji mudra besjeda mi znanje povećava.  

 Ne zaboravljam fine ljude, družim se sa onima koji čuvaju namaz i bježim od onih koji slijede strasti i loše postupaju, nadam da ću tako osjetiti istinsku radost života. Ipak zaboravljam dobro koje činim ljudima i time se nipošto ne hvalim.

U suri Kazivanja, Allah s.v.t.a., poručuje: „Time što ti je Allah dao nastoj steći ahiret, a ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu i čini dobro drugima kao što je Allah sebi dobro učinio, i ne čini nered na Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine“

Dova

 Gospodaru moj, molim Te da moja duša s Tobom bude smirena, da vjeruje u susret s Tobom, da bude zadovoljna s Tvojim određenjem i zadovoljna s Tvojom nagradom!'  Amin!

 Milostivi Allahu, daruj mudrost onima koji nas na pravi put vode. Neka nam srca ustrepte na džumi namazu. Zavolimo svoju islamsku zajednicu. Amin!

ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.

أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.

[جلوس]

بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين

الخطبة الثانية

الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.

اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.

اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.

اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.

ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون

 صدق الله العظيم

Literatura:Tefsir ibni Kesir, Sahihul Buhari,Martina Japec.  

Nijaz Salkić


GORNJA PUHARSKA
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

BROJAČ POSJETA
1062709

Powered by Blogger.ba