GORNJA PUHARSKA

Dobrodošli na blog Gornje Puharske-Prijedor

04.01.2019.

MIMBERA - RAD NA SEBI


الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.
 صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،
 رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون
قال الله تعالى فى كتابه الكريم :
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
وَمَنْ أَحْسَنُ قَوْلًا مِّمَّن دَعَا إِلَى اللَّهِ وَعَمِلَ صَالِحًا وَقَالَ إِنَّنِي مِنَ الْمُسْلِمِينَ
 صدق الله العظيم
 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!            
 Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam Muhammedu, a.s, njegovoj porodici, ashabima i svim vjernicima i vjernicama.
Jedan ajet iz časnog Kur’ana je ono što je mene inspirisalo i što želim danas s vama u ovoj hutbi podijeliti. To je 33. ajet sure Fussilet, koji otkriva kakav put treba biti onome koji za sebe kaže da je musliman: ,,A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ”Ja sam, doista, musliman!”
Allah, dž.š., nam u ovom kratkom ajetu šalje signal i odgovor, kada to čovjek može ponosno i bez ustručavanja kazati da je musliman. Veoma često suprotno gornjem ajetu, mi islamu pristupamo obrnutim redom - ja sam musliman, a šta radim i govorim, to i nije baš toliko bitno. Allah, dž.š., nas uči da prvo trebamo o onome što govorimo pripaziti:  „A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu!”
Salavat i selam neka je na Allahova poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., koji je rekao:
 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 28. rebiu-l-ahir 1440. ili 04. januar 2019. godine. Ovo je 17. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, ,Iskrice imana', a današnja je, ,Rad na sebi.'
Poštovana braćo i sestre.
 Mu'min vjernik je vrijedna i brižna duša. Njemu nikad nije dosadno jer uvijek ima posla. Ako nema kome otići on dođe sebi. Mu'min je insan koji voli da popravlja okolinu, a najviše popravlja sebe.  Jedan mudrac je kazao: ,,Ako ne znaš šta da radiš, radi na sebi, tu uvijek imaš posla.''
 Raditi na sebi je veliki nimet i velliki posao. Mnoge od nas nisu o tome učili oni kojima smo bili povjereni, vjerovatno ni oni nisu znali podijeliti savjet i usmjeriti nas. Kada počnemo raditi, na sebi neće biti nimalo lahko. Mnogi smo dobrano prešli polovicu darovanog života. Da moramo nešto uraditi na sebi, svjesni smo. Na putu promjena biće bolova i pitanja kako se promijeniti.  Ljekari su rekli: ,,Kada boli, znači da raste.” Sjetimo se da kada naše tijelo raste u periodima kada je rast ubrzan, kada smo dijete bili  to kosti ili ligamenti, zglobovi ili mišići. Isto tako kada raste naša svijest i duša, javlja se emocionalna bol. Neka nam ona bude vodič da ste na dobrom putu i nemojmo bježati od nje. Bol će vremenom zamijeniti mir, radost, ljubav, povjerenje.
 Kada radeći na sebi odbacimo alkohol iz stana i kuće, sa svog stola neki ljudi će jednostavno otići iz naših živita, a oni pravi prijatelji i partneri će ostati i nakon nekog vremena će ti odnosi postati sve bolji i bolji
 Promjenom i radom na sebi prestaćemo kupovati stvari zato da bi ih posjedovali i pokazivali se i svoj novac ćemo trošiti na ono što nas zaista usrećuje i ispunjava.
 Počećemo birati društvo i sužavati krug ljudi oko sebe. Skontaćemo da je ponekad bolja zabava biti sam sa sobom nego u velikom društvu i radićemo ono što nas usrećuje a ne ono što od nas drugi očekuje.
 Na društevenim mrežama imamo hejbe savjeta kako ovo uraditi a zašto ne trebamo tako nešto raditi i živjeti. Haman svko ko zna dvije rečenice napisati i ko zna brzo čitati, ima drugome pravo ukazivati šta je pravo i šta je pogrešno. Youtuberi polomiše jezik dijeleći upute. Obični insan se isprepada od svih tih modernih ,stručnjaka'. Ja siromah sam našao mir i shvatio sam da smijem govoriti, pisati i savjetovati, samo ako su moje riječi i rečenice u skladu i se ne kose sa Kur'anskim tekstom i hadisom, riječima našeg Poslanika s.a.v.s.
 Budimo zahvalni, redovno klanjajmo. Neuronaučnici su otkrili da kada praktikujemo zahvalnost, naš mozak šalje poruku da se više proizvode serotonin i dopamin, a to su hormoni koji direktno
 Šumu ne čini jedno drvo, ali kvaliteta šume ovisi o svakom drvetu zasebno. Većini nas je poznat ajet iz sure El-Maide koji kaže da ubijanje jednog nevinog čovjeka znači kao ubijanje cijelog svijeta. Iz ajeta jasno proizlazi kolika je važnost i težina pojedinca, da je zapravo svaki čovjek najvažniji dio zajednice. Nije svako samo „važan“, već je svako „najvažniji“ dio.
 Moramo raditi na sebi, da se ne mijenjamo na bolje. Ummet je poput kuće. Temelj mu je islam, a krov muslimani. Ako se krov oštetiti, kako ćemo sačuvati toplinu doma i čistoću zidova? Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, izgrađivao ljude da postanu bolje verzije sebe. A mi? Mi jesmo muslimani. Muslimani smo imenom, muslimani smo dolaskom u džamiju, muslimani smo klanjanjem pet dnevnih namaza, ali koliko smo zapravo muslimani kad je u pitanju rad na sebi? Koliko radimo na boljoj verziji sebe?
 Allah, džellešanuhu, u Kur’anu u suri Er-Rad kaže da neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni sam sebe. Shodno ovim riječima Uzvišenog, tek nakon promjene dolazi promjena. Škrt čovjek ne može postati darežljiv samo žaljenjem na tu svoju mahanu. On mora prvo, željeti riješiti se te mahane, drugo, nastojati riješiti se te mahane što se očituje u borbi sa samim sobom, a nema ništa bez te, svima nam dobro poznate, borbe sa samim sobom! Vjera nije samo padanje pet puta dnevno na sedždu, vjera znači konstantno se preispitivati, vagati ono što si uradio, razmišljati bolje, o boljem i za bolje. Sjetimo se našeg Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, koji je svaki posao uradio najbolje što je mogao. Džemat ne čini jedan musliman, ali kvaliteta džemata ovisi o svakom muslimanu u tom džematu. Vjera nam se svela na formu, vjera nam se svela na pripadnost, a unutra? Što je unutar nas?
 Čudimo li se tome što svaki dan vidimo ljude kako odlaze u džamiju, uključujući i sebe, namaz klanjamo, dovu činimo, Bogu se obraćamo, a nakon izlaska, oštro smo suprotstavljeni jedni drugima, u saffu stojimo jedan do drugoga, a po izlasku iz džamije tako strasno ogovaramo jedni druge. U pola sahata od skrušenog obraćanja i stajanja pred Bogom do svađe i ogovaranja. Zašto je to tako i kakvi smo to muslimani? Ili je još interesantnije pitati se zašto nakon četrdeset ili pedeset godina ibadeta djela ne pokazuju da je srce ispunjeno vjerom? Zar to nije vrijedno pčuđenja i propitivanja i želje za radom na sebi?!
 Mijenjajmo se nabolje i od petka do petka naučimo bar jednu suru ili ajet ili dovu.  Jedan stariji čovjek je savjetovao mladića: ,,Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor,a teške na vagi dobrih djela:  SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM (Slavljen i hvaljen neka je Allah, slavljen neka je Uzvišeni!)
„Dijete moje, ponovi ih“, pa sam ih ponovio, a on opet reče: „Ponovi opet“, pa sam ih ponavljao sve dok nije rekao: „Zapamtio sam.“
Tada je ovaj čovjek izašao i svakome koga bi sreo, govorio bi: „Braćo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela: SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHI-L-‘AZIM – Slavljen i hvaljen neka je Allah, slavljen neka je Uzvišeni!“ Kada su ga posjećivale kćerke i i selamile ga, on im je govorio: „O kćeri, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi…“, i naveo bi joj ovaj hadis. I gdje god bi se zadesio, na svakom skupu, kad bi mu došao neko od rodbine i posjetio ga u kući, prenosio je ovaj hadis.
 Jednoga dana ovaj čovjek se razbolio se i odveli ga u bolnicu. Nakon određenog vremena, posjetile su ga kćerke, bližnji i rođaci. Dok su svi stajali okupljeni oko njegovog bolničkog kreveta, otvorio je oči prvi put otkad se razbolio. I pogledala su djeca u oca, nadajući se dobru što je otac otvorio oči. Doktor je gledao i obradovao se, približio mu se, stavio je slušalice na njegove grudi. Gledao je u bolesnika i ovaj je bolesnik gledao u doktora. Znao je da je on doktor, prepoznao je po slušalicama i odijelu, i rekao mu je: ”O doktore… Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže - Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela! O doktore… SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM .” Izgovorivši to, ispustio je dušu. Preselio je izgovarajući ove riječi kojima je pozivao Allahu. Vodimo računa o svom govoru, braćo!
Dova
 Allahu dragi, pomozi nam da budemo onakvi kakvi muslimani trebaju biti. Pomozi nam da vjeru tvoju, blagodat ovu, časno i s ponosom u srcima nosimo, a  djelima i jezikom da potvrđujemo.
 Milostivi Allahu, daruj mudrost onima koji nas na pravi put vode. Neka nam srca ustrepte u džamiji i na džumi namazu. Čuvajmo svoju islamsku zajednicu. Amin!


ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.
أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
[جلوس]
بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين
الخطبة الثانية
الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.
اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.
ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون
 صدق الله العظيم

Literatura:Tefsir ibni Kesir, Sahihul Buhari,Nermina Piragić, Danijela Medaković.


Nijaz Salkić
GORNJA PUHARSKA
<< 01/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


ponekad navratim
Dzemat Slovenj Gradec
Rodna gruda
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik

GORNJA PUHARSKA – PRIJEDOR

Gornja Puharska je naselje sa oko 150 lijepih kuća sa crvenim krovovima, smještena je sa obe strane rijeke Puharske, a pripada mjesnoj zajednici Veliko Palančište. Gornji dio rijeke je Jelovac i Puharine, a donji dio rijeke je Donja Puharska. Gornja Puharska graniči sa Donjom Puharskom, Čejrecima, Crnom dolinom, Urijama i Velikim Palančištem. Interesantno je da je Veliko Palančište daleko manje naselje po veličini od Gornje Puharske, a izabrali su ga za mjesnu zajednicu. Gornja Puharska je podijeljena na mahale: Delkići, Pehlići, Kurtovići, Ljubičići, Zenkići, Ešići, Sekizovac, Jordani i Brezići.
Za vrijeme rata 1942 – 44. godine džamija u Gornjoj Puharskoj nije zapaljena, iako je bila od drveta, a kuće po Puharskoj su paljene u više navrata. Tada je nastala uzrečica: „Neka gori sve i daska, ostaće Puharska“ i ostala je. To je bila druga Puharska, a prva je bila dio Crne Doline, jedan dio Jelovca i Puharine, od koje je i dobila ime Puharska. Na Puharinama uvijek ima vjetrić, koji lagahno puše. Temelj ondašnje džamije stoji i danas, blizu škole u Crnoj Dolini. Džamija je bila do dolaska Austrougarske. Dolaskom Austrougarske džemat se seli na današnje prostore. Priča se da je jedna od Kurtovića žena dala zemlju i napravila bunar, kojeg je koristila skoro cijela Puharska. Familija Kurtović je tada bila brojna i imućna, bogata.
U tim mahalama su živjele slijedeće familije: Babići, Lepir, Krupić, Redžić, Karabašić, Čirkić, Zenkić, Zelić, Hajdarević, Mustić, Hromadžić, Denić, Rizvić, Pehlić, Kurtović, Kedić, Balić, Blažević, Kočanović, Bejtović, Majković, Ališić, Alibegović, Delkić, Mujkanović, Garibović, Husić, Sušić, Kavazović, Kalender, Deumić, Cerić, Osmančević, Omanović, Berber, Zerić, Drači i Cepić. Ovaj narod se pored toga što je većina bila zaposlena negdje u gradu Prijedoru još dodatno bavila poljoprivredom. Treba istaći da je ovdje zemlja plodna i rodovita i prije svega ravna. Ovdje dobro uspijeva pšenica, kukuruz, grah trkljaš, paprika, paradajz, grašak, sve vrste jabuka i krušaka, kesten i bostan.
Povrće i žitarice ovdje ljudi siju i sade u svojim njivama: Bare, Kojina plećina, Gajevi, Brda, Beglućine, Didove bare, Hasina strana, Kantarevac, Pušinovac, Majden, Rifetova glavica i Rosulje.
Lijep i bogat je bio ovo kraj sve do četničkog divljanja i razaranja svega muslimanskog. U tom divljanju srpsko – crnogorskih divljaka porušene su mnoge naše kuće, pobijeni naši mladići i ljudi, te porušeni vjerski objekti, a najviše džamije.
U tom divljaštvu dojučerašnjih komšija prva je na udaru bila naša džamija u Puharskoj. Od silina detonacije otišle su u zrak i sve kuće naokolo.
Naša džamija u kojoj smo se učili prvim surama je tako nestala i u njoj i sva naša dokumentacija, mushafi, postekije, serdžade i tepisi, a sa ahmedijom našeg efendije četnici su se šprdali nabijajući je prvo na glavu, a poslije šutali nogama i sjedali na nju. U toj našoj džamiji su službovale slijedeće hodže: Handanagić ef. Sabit, Hakija ef. Pezerović, Smajl ef. Šahinović, Ibrahim ef. Bašić, Nijaz ef. Salkić, Bajazid ef., Suad ef. Čaušević, Fadil ef., Sabahudin ef. Ćeman.. Mujezini su bili: Fuad Alibegović, Suad Alibegović, Hasan Zenkić, Husnija Mujkanović i Omer Mujkanović.
Hadžije: Huse Delkić (Car), Omer Mujkanović, Ibrahim Delkić i Rasim Delkić.
Ovo mjesto je bogato vodom, pa skoro svaka kuća ima po jedan bunar. Od ostalih voda treba spomenuti izvor zvani Kantarevac i rijeku Puharsku koja protiče kroz ovo naselje. Što se tiče samog mekteba, ovdje se puno davalo na vjeru i vjersko poučavanje. Zasluge za izgradnju nove džamije treba pripisati vrijednom imamu Hakiji ef. Pezeroviću koji je bio inicijator da se nova džamija napravi i pored nje imamska kuća i štala za kravu. U njegovo vrijeme je bila vjeronauka dobro krenula, a u mekteb se tada nosilo po jedno drvo. I druge džematlije su pomagale vjeronauku baš kao što je to radio Ibro Delkić koji je djecu redovno snabdijevao i častio bombonama.
Rahmetli Mina Karabašić, žena Mehe Karabašića je uoči noći Lejletul-kadra redovno pekla halvu i donosila u džamiju i pred džamiju i častila djecu, omladinu i džematlije. Taj vjerski zar i zanos kako efendije, tako i džematlija i učenika je donio prve hatme u džematu Gornja Puharska. Hatme su održane 1972. godine, a dali su ih slijedeći učenici: Alibegović Fuad, Karabašić Mirsad, Karabašić Mevlida, Delkić Elida, Pezerović Hidajeta, Bejtović Esma, Delkić Erzumana, Mujkanović Suada i Delkić Jasminka. Na hatmama je bio izaslanik iz tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva i imami Pezerović Hakija ef. i imam iz Donje Puharske efendija Kusuran. Što se tiče adeta (običaja) u to vrijeme su bila u modi sijela, perušanja, komušanja i svadbe koje su znale trajati po 8 dana. Na tim sijelima su se pekle masirače i krompiri, kuhalo i peklo kestenje i pričale priče iz starog vakta, te priče o vukodlacima i vješticama. Nije bilo televizije i mladi su pobožno gledali u starije ljude, slušali i pamtili njhova kazivanja.
Posebno se sjećamo perušanja kod Jusufa Delkića zvanog Juse. Taj čovjek je prvi koji je imao u našem selu farmu goveda. Na kraju predstavljanja Gornje Puharske nije se zgoreg sjetiti i lijepog svijeta i dobrih ljudi koji su nekada tu živjeli i značili nešto.
Starije žene koje smo mi poštovali su bile: Naja Blažević, velika vjernica koja je posebno voljela obilaziti komšiluk, a nije nikoga ogovarala i tračala. Hava Delkić, Kadire Delkić, Hasena Delkić, zvana Mehinica. Fatime Delkić koju pamtimo po lijepom učenju Kur'ana i njenoj dobroti. Tima Delkić, Ademova, Munira Majković, poznata po šalama i veseloj naravi. Šuhra Cepić je pomagala pri gasuljenju umrlih žena i namještanju želuca.
Hilmo Kurtović je bio vrstan harmonikaš. Familija Hajdarević se poslije drugog svjetskog rata doselila iz Nikšića, Crne Gore (Sandžaka), odakle se spasila od četničkog noža, a svi smo ih poznavali kao Crnogorce. Bila je to jako dobra i prijatna familija. Dosta ih je pobila četnička ruka u toku zadnje agresije na Prijedor.
Jasim Delkić je imao cikular za rezanje japije. Karlo Pijak je imao prvi traktor „Englezer“. Ešef Alibegović je imao svoju kovačnicu u kojoj je pravio peći bubnjarice, dolafe za prženje kahve, potkivao je konje, klepo kose i sikire itd. Adem Ališić je bio brico, a Šerif Delkić je imao prvi kamion i mljeo žito u mlinu. Adem Delkić je bio veoma strog i pobožan čovjek. Međutim, njegova strogost mu nije smetala da pomogne svakome, kome god je trebala kakva pomoć vrlo rado ju je pružao.

Husnija Mujkanović je bio dugogodišnji blagajnik u džamijskom odboru. On je bio jako plemenit i čestiti čovjek, nikome nije zla mislio, a na svom jedinom biciklu u životu je penziju zaradio u prijedorskoj tvornici papira „Celpak“. Mutevelija Huse Delkić, zvani Car je bio tih i dobar čovjek sa kojim si mogao dosta toga progovoriti i savjeta dobiti. Safija, ćerka Naje Blažević, i Hajra Majković su najpoznatije žene po učenju Mevluda. Mujo Delkić je bio poznat po tome što je imao brojnu familiju. Bego Balić je bio tih i miroljubiv čovjek, isto kao i njegova žena Ifa. U njihovoj kući se sakupljala omladina i djeca, jer je u njihovom društvu bilo prijatno. Svoju djecu su lijepo odgojili. Hase Delkić je bio poznat po uzrečici: „Junaci moji“. Emina Cepić, zvana Emka, je bila jedna od najpobožnijih žena u svom vremenu. Ostala je udovica u svojoj 26. godini sa šestoro djece. U svom džematu i komšiluku je bila cijenjena i poštovana, kako od starijih tako i od mlađih ljudi. Njena glavna preokupacija je bila da ostane dobra vjernica.
Mevla Delkić, zvana Hasinica, je salijevala strahe i odbrojavala uroke i pravila ljekovite mehleme, namještala želudac kad se insan struni. Bila je to dobra komšinica i svi su je poštovali. Pošto nisu imali djece usvojili su Kedić Sadika, zvanog Huću i Hamidu, današnju suprugu Derviša Delkića.
Prije agresije na BiH, 1992. godine, Gornja Puharska je imala četvorogodišnju osnovnu školu, dvije trgovine, svoj vodovod, asfalt, puno bunara i mlin kod Mehe Cara. Mnogo toga i danas imamo, samo ljudi nema. Oni nekada u godini dana i dođu, vide, popričaju, poprave i zamijene što treba zamijeniti i popraviti, prozrače kuće i odu nazad. Nažalost mnogi se nemaju kud vratiti niti doći, jer su pobijeni. Nikada Gornja Puharska neće biti kao ona prije agresije, sa životom i veseljem, ali nama valja dalje živjeti, graditi, popravljati i svoje čuvati.
Evo džamija i imamski stan su nikli, čini mi se ljepši nego ikada što su bili. Zato glavu gore Bošnjače, Gornja Puharska je lijepa i pravo mjesto za moje i tvoje dijete, za naše potomke, za naše danas i za naše sutra.

Za dio informacija se zahvaljujem Suadi Veletanlić – Mujkanović iz Gornje Puharske.

iz knjige Nijaza Salkića, "Bobak po bobak, bosanski đerdan, objavljene 2009. godine.

eglena i muhabet


KONTAKT-SARADNJA:

gpuharcanka@gmail.com
Haram je bilo koji dio ovog bloga umnožavati, fotokopirati, ili na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.





OJ PRIJEDORE PUN SI MI BEHARA

Jesen je uveliko zavladala krajolikom kroz koji smo ulazili u Prijedor,a novembar je ulazio u svoju završnicu. Žao mi je što je pao mrak kada smo ulazili u čaršiju. Moje odredište je bila Gornja Puharska. E, sjećam se ko' danas je bilo, ja na biciklu prolazim pored džamije u G.Puharskoj sa desne strane je seoski bunar i džamija, na raskrsnici gledam na desno ide li kakvo vozilo iz pravca Crne Doline,pa onda projurim pored kuća Kurtovića, Delkića i sa jedne i sa druge strane, kuće naših i kuće Pemaca.

Spuštam se niz strminu prema kafani "Željo", desno pored trafoa put u Čejreke, Bože koliko li sam puta prošao tim putem. Idem pored "Želje", blaga krivina, a na lijevoj strani Suljanovića mezarluci i već je tu nova raskrsnica za Tešanjić, a naprijed je Donja Puharska. Slijede nove kuće u novom naselju i sa lijeve i sa desne strane i skoro popunjeni mezarluci u D.Puharskoj. Nišani novi i stari, male i velike ploče , mermer i kamen, Bože i na mezarlucima se vidi klasna razlika, bogatstvo i siromaštvo.

Odjednom se ukaza Puharska džamija, lijepa kakva samo može biti džamija, a munara se propela u nebo kao da se hvali da ima dvije kao biser bijele šerefe. Preko puta džamije vidim Rasim ef. Ćemana, imama iz Donje Puharske, nakrivio ahmediju u desnu stranu, krenuo je na podne, Bože, kako mu se bijeli ahmedija i imamski ponos mu sjaji na licu. Djeca ulaze u džamiju sa Kur'anima zamotanim u bijele ručnike, jer oni će poslije namaza učiti Kur'an i pripremati se za nove hatme.

Malo niže ispred kuće poselami me mala Jasmina, unuka od dobrog starog imama ili hodže Kusurana, kako ga je narod volio zvati. Mala je prava krasotica, drži loptu u ruci i maše mi. Što se tiče njezinog dida hodže Kusurana, on je bio legenda u svoje vrijeme. Službovao je u džemaatu Donja Puharska i kao imam je redovno obilazio svoj džemaat. Tako kada bi hodao po džemaatu volio je upitati "kome ti pripadaš", misleći kojem džemaatu, jer se D.Puharska graničila sa G.Puharskom, Čejrecima i Gradskom džamijom. Kada bi čovjek rekao naprimjer da on pripada G.Puharskoj, on bi odgovorio "nema veze, ti si moj džemaatlija", uzevši mu podatke i učlanivši ga kod sebe. Priča ko priča,da li je to bilo baš tako Allah dž. š. najbolje zna, a narod ko' narod, priča i usta mu ne možeš začepiti.

Vozim se biciklom sam kroz D .Puharsku i već prolazim pored "Komunalnog", odatle se put odvaja prema Čejrecima. Još samo podvožnjak i eto katoličke crkve na lijevoj, a Auto-moto društva na desnoj strani. Što je danas narod navalio da polaže vozački ispit, kao da nisu imali prije vremena ili ne mogu ostaviti za sutra taj posao. Morao sam u Patriji kupiti karnišle za dnevnu sobu, pa sam biciklo ostavio ispred slastičarnice koju drže Albanci, tu mi je nekako biciklo najsigurnije.

Ulazim u Patriju, a jedan did stao ispred pokretnih stepenica i nikako da zakorači. A narod ko narod razgleda robu, neko kupi, a drugi pita za cijenu i ode da traži jeftinije. Nisam ni ja kupio karnišle, jer su mi se učinile malo preskupe.

Nema veze, pogledaću kod gradske džamije ima jedna robna kuća u kojoj ima i karnišli, a i zavjesa, možda ću imati sreće.
Idem čaršijom pješice, narod se rasipa sa pijace nije ni čudo, petak je već ušao u svoje drugo poluvrijeme. Vidim puno ljudi iz Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, a ugledah i svoga dobrog ahbaba Hamid ef. Softića iz Kozarca i Hasan ef. Bešliju iz Bosanskog Novog, te Sulejman ef. Dizdarevića iz Čarakova.

Vjerovatno su došli poslom u Odbor islamske zajednice Prijedor (vakuf). Susret nije mogao proći bez kahve u slastičarni "Sarajevo" i najboljih prijedorskih ćevapa u ćevabdžinici na "Irezi".
Sa kolegama sam se rastao poslije dugog eglena ispred džamije u koju sam dugo gledao i razmišljao kako ćemo ako Bog da uskoro početi sa izgradnjom nove i veće džamije u Prijedoru, a mislim da će to biti islamski centar. Svi znamo da je Prijedor centar potkozarskih muslimana i zaslužuje to. Na tržnici kod pošte kupih neke nužne namirnice, stavih na prtljažnik svoga bicikla i krenuh preko Tesanjića, pored kasarne i rasadnika u G.Puharsku.

E Bože moj , trgnuo sam se kao iza sna. Šta ti je bolan, nema više džamije u Gornjoj niti u Donjoj Puharskoj, zjape ruševine i zgarišta, nema džamija u cijelom Prijedoru, a bome ni na brdu se ne čuju ezani , a ni u Zagradu, Čarakovu, Zecovima, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Čejrecima. Nema više mojih dobrih kolega imama: Rasim ef, Sulejman ef. i Hamid ef. nema ih više, ubiše ih zlotvori, kao i mnoge druge poznate i nepoznate Prijedorčane.
Jedan grad pored građevina čine i ljudi.

Nadam se da će naš narod naseliti ponovno vjekovna ognjišta i znati ponovno označiti ono što mu je vijekovima pripadalo. Naše oznake su džamije, mejtefi, škole, fakulteti, mezarja, veselo čavrljanje male djece po tijesnim sokacima, ašikluci momaka i cura po prijedorskoj čaršiji. Dragi moj Allahu, daj da ponovno odjekuju pjesme: "Kolika je u Prijedoru čaršija"... Pokraj Sane procvjetala polja... Oj Prijedore pun si mi sevdaha..!

(Iz knjige „Bobak po bobak, bosanski đerdan“ , autora Nijaza Salkića)

BROJAČ POSJETA
1118823

Powered by Blogger.ba